Faza poslije faze: Samo da rata ne bude

Da mi je neko pričao prije petnaest godina da ću živjeti u gradu u pustinji u kojem ću biti sretna, spokojna i zadovoljna, mirna, da me niko ne dira, da mogu izaći u bilo koje doba dana i noći i da me niko neće mrko pogledati, da ću moći imati sve što poželim, da ću voljeti taj komad pustinje i smatrati ga domom, prvo to ne bih vjerovala.

Tek onda ne bih vjerovala ovo što čitam: ako Amerikanci napadnu Iran večeras po njihovom vremenu ili u zoru po našem, bit ćemo izloženi radioaktivnom materijalu, izgubit ćemo vodu i bit ćemo odsječeni od svijeta. Joda u apotekama nema od ljetos kad su nas prvi put gađali. Rečeno nam je da možda zaštitimo prozore trakama da ne ulazi zrak unutra. U isto vrijeme da ne palimo klime, jer i to će biti kontaminirano. Vodu da ne odvrćemo i u slučaju napada, da ne budemo blizu prozora, da budemo najbolje na parkinzima jer, evo moja zgrada konkretno, nema podrum, neke imaju. Gledamo da Kuvajt već ima redukcije struje, pa i to može da se desi.

Jutros dok sam se spremala za posao posmatrala sam sama sebe za šta sve koristim vodu:

• probudim se na sabah, naravno abdest – voda sa česme u kupatilu
• ponovo kad ustanem, umivanje – voda sa česme u kupatilu
• kafa, promijenim vodu za Mici iz njene fontane i pravim si doručak – voda sa česme u kuhinji
• tuširanje i spremanje za posao – voda sa česme u kupatilu
• ako trebam staviti veš da se opere – voda sa česme u kupatilu
• podne, kad dođem na pauzi za ručak, abdest – voda sa česme u kupatilu (ovo svakako 5x dnevno)
• ručak – voda sa česme u kuhinji
• poslije posla, večera, ako ću oprati suđe – voda sa česme u kuhinji
• pred spavanje, umivanje, pranje zuba – voda sa česme u kupatilu
• za cijeli dan – odlazak u toalet i pranje ruku, ako se oznojim dodatno tuširanje, pranje jabuke ako ću je pojesti, kamoli šta drugo

Vodu koju pijem, kupujem.

Za sve ovo što radim, potrebna je struja. Na struju je priključen internet i uređaji; od njih mi treba frižider, kuhalo, šporet i mikrovalna, mašina za veš i suđe, uz to ako nisam punila telefon, i to trebam + laptop. Treba mi struja i za fontanu za Mici. I za prečišćivač zraka. I za klimu koja je centralizovana. Treba mi i za svjetlo u kupatilu i wc ponaosob jer nema prozora, u storage room gdje mi je veš mašina.

Klima nam je potrebna jer bez obzira koliko su prozori dobri, prašina se uvuče. Pustinja. Vani je temperatura već porasla na 30 stepeni. Uz prašinu, vruće je, vlaga u zraku povećava i osjećaj temperature, ne može se disati. Klima je mandatorna. Prečišćavač zraka isto tako.

Još uvijek mi kuća nije pametna, pa mi internet treba za telefon i laptop i poslove online. Keš ne koristim godinama, mislim da imam 20qar u kešu.

Zrak koji dišemo da bude kontaminiran dovoljno je da nas osvjesti koliko nam je potreban a nešto je o čemu ne mislim.

Ono što sam vidjela šta Iran traži da se rat zaustavi je validno. Ali isto tako nikako nije validno da Amerika dovede u opasnost milione ljudi koji žive ovdje. Nije u redu ni da Iran pristaje samo da se rat zaustavi, ne samo u Iranu već i Libanu i okruženju. Nije u redu dovesti u opasnost milione ljudi zato što oni neće zaustaviti rat u Palestini. Kažem da jeste validno, ali nije u redu da ukoliko se jedan zahtjev ne ispuni, oni ne pristanu na pregovore.

I ti borci za pravdu za države poput Palestine i Irana po svijetu, Evropi i Bosni idu mi na neku stvar više. Mi se toliko guramo u provaliju nošenjem zastava država koje nisu naše i koje nam sigurno ne žele dobro, ali hej – moramo nositi njihove boje, inače neću preživjeti.

Kad se rat proširi na Evropu, i kad nas Srbija napadne, neće nas niko braniti jer – nosili ste zastave država o kojima ostali su većinom neutralni zbog US i Izrahela. Muslimani ste. Donji ste.

Cijeli dan razmišljam kako večeras neću spavati. Mislim da neće niko.

Svi čekamo šta će da odluče države kojima u cilju nisu muslimani, region, Arapi, već destabilizacija ove regije. Cilj je da imaju moć i ovlasti nad onim što Arapi imaju, a nije njihovo. Svi sanjaju velike države. Srbija, Izrael, Perzija, sve je to u pet deka.

Razmišljam puno i o značenju života, o tome koliko sam vremena izgubila, o tome kakva nam je sudbina. O tome kako smo mali. Borimo se sa vjetrenjačama, za šta? za dunjaluk vlasti, moći, ničega.

Razmišljam puno već sedmicama o imanju farme, životinja, kokoški i kokošinjca kojeg bih farbala u roze sa tufnama bijelim, a nijedna ista, od većeg veće, od manjeg manje. O nekom jutru u kojem pada kiša, neka ljetna, augustovska, sabahska. Da sjedim na tom nekom mom balkonu, da mi roditelji spavaju mirno, da nisam sama. Da imam neku arapsku djecu, a oni zelene oči moga oca i usne za osmijehe moje majke. Da imam dovoljno.

Vode, struje i zraka.