Ovih dana sam bila nešto bolesna, nikakva sam. Dva dana zaredom prije nego me je uhvatilo, ova moja mačka dođe i spava mi pored glave, na jastuku pored mog. Nikad ona ne spava tako. Uvijek spava pored mene u dnu kreveta sa lijeve strane, pruži se, pola njoj pola meni. Svaku noć nakon ture mazuljanja i predenja, kad je prođe i meni se prispava, ona tako i zaspi. Nekad zaspi pored mene kraj stomaka ili pored butina, pored glave ne baš. U toku sesija maženja, voli da glavom dira moje lice, da me njuši i da je ljubim, i to je to. Al eto ovo sam primjetila prije nego sam se razboljela. Dođe, pruži šape dok spavam pa sve me dira po čelu. Tako nježno i lagano, raznježim se pa je ljubim. I onda ova dva dana što sam bolesna, Allahu dragi, ona se sturi oko mene. Da na meni leži, na krilu, na grudima, na vratu, na glavi, pa me liže i dira šapicama. Sunce moje drago…
I nisam ti ja od onih napornih ljudi što turaju pod nos svima – vidi mi mačke – pa onda 89657809 slika a sve iste poze – ko i žene s malom djecom – jok to. Ja svoju mačku volim sebi. Ne volim čak ni da je pokazujem.
Dobila sam je kad je imala tri mjeseca. Kako je samo prljava i divlja bila, i kako je postala nježno stvorenje. Sad kad gledam kroz 89657809 mojih slika nje, shvatim da smo dosta prošle skupa. I ona je odrasla i ja sam sazrela.
Nemam neke ni inspiracije, ni riječi, danas sam dva puta plakala kad mi dođe da mi prede kad nisam bila dobro, od neke nježnosti što mi životinja pruža ovoliko ljubavi.
Volim je više nego vascijeli dunjaluk. Sunčica moja.
