Ljuti me kod ljudi kad mi kažu da čim nešto nije u skladu sa njihovim pojmanjem Boga, odmah sam ja pod šejtanovim uticajima, a niko neće logiku da koristi i u religijskim premisama. Da, oksimoron da ne može veći.
Ako je sve što nam se dešava Božija volja i htijenje, zašto se onda i ne ponašati u skladu sa time?
Situacija je sljedeća – i ne nisam tu da se jadam – moj daidža je jako bolestan. Ima karcinom veoma osjetljive prirode i na drugi dan bajrama imao je operaciju. On se od tad ne oporavlja i za sve vrijeme kako mu je dijagnosticirana bolest, izgubio je oko 50kg u veoma kratkom roku. Nalazi nakon operacije, kao i njegovo stanje nisu nikako dobri. Čak ni prognoze od doktora nisu dobre.
Ja razumijem da je u prirodi čovjeka nadati se izliječenju i da mu mi kao članovi porodice želimo da ozdravi, da njegove kćerke – moje rodice – žele vidjeti svoga oca opet zdravog i da mi svi priželjkujemo da on opet bude onaj stari…
Ali – big fat but – šta ako to više nije moguće?
Ja cijelim srcem vjerujem u Božiju snagu i šta sve može da uradi što mi ne možemo ni zamisliti da se desi i da njegova bolest može nestati preko noći ako je to Njegova volja, samo – koje su prilike da se tako nešto desi?
Cijenim ja i dovu kad se uputi – da mu Allah podari zdravlje, ozdravljenje, da se pridigne, bude sa porodicom i da na sve to kažem amin, ali šta ako ne ozdravi? I šta ako i to treba da se prihvati kao fakt?
Zašto ako ja prihvatam ono što mi trenutni fakti govore da on nije dobro i neće biti dobro i da čak i ako krene sa oporavkom, bit će dugo dugo u ne-dobrom-stanju i da dok ne prođu mjeseci i mjeseci možemo očekivati njegovu smrt svaki dan odjednom nisam vjernica? jer gdje mi je nada.
Ako kažemo da je sve od Allaha a ni pod razno ne prihvatamo da je i smrt i negativan ishod, ko onda ne vjeruje? zašto po defaultu moram da živim u nadi da će biti bolje?
Nigdje ne stoji da ću se zatvoriti i kukati, zapomagati, plakati prihvatanjem činjeničnog stanja da se ne opravlja, već jednostavno – prihvatam da ne živim u zabludi da će biti bolje kad neće. Zašto je ovo moje razmišljanje “od šejtana” kad samo prihvatam i taj ishod Allahovom odredbom i još jednim dijelom ciklusa života, da je i smrt dio života.
Ili – moj lični primjer. Prije nekoliko godina ja sam prihvatila činjenicu da se neću udati, da neću imati djecu i da ću živjeti i ostariti sama. Možda sam bila čak i previše drastična u prihvatanju tog faktičnog stanja u tom datom trenutku i zaista pomislila da mi se ljubav neće desiti i sa 47, ali sam barem stišala mozak i pritiske okoline da je ok ostati sam u životu.
To nije nijekanje Boga, gubljenje nade, padanje pod šejtanski uticaj, već jednostavno – Bog nas stvara drugačijima; nekima da brak sa 19 i punu kuću djece, nekima brak sa 39 i nijedno dijete. Nekima ne da ni brak i na svemu treba biti zahvalan. Jer On zna mi ne znamo.
Razumijem ja i da je nada prirodnija stvar za nas ljude od gubitka iste, međutim zašto se to naziva gubljenjem nade a ne prihvatanjem Božijih odredbi? Ja kad sam u tom trenutku donijela zaključak (odluku?) da neću se udati i imati djecu, ja sam to odlučila tako da si pomognem: da prestanem da bolujem, da plačem, da osluškujem, očekujem, povrijeđujem sama sebe, da tugujem, da padam u depresiju, gubim dane u iščekivanju nečega što ne dolazi, bukvalno gubim sate i sate u tome jer sam paralizovana raditi bilo šta u životu osim da mislim o tome. Ne, jednostavno se desio neki momenat kad sam si rekla dosta ovoga više – ja sam sebi dovoljna. Izliječila sam si bube u glavi i okrenula se njegovanju sebe: šta je to što mi treba da imam lijep život sama sa sobom? željela sam kuću, zemlju, baštu, knjige, lijepe stvari kako sazrijevam, da učim, da čitam, da otkrivam, da putujem, da pišem i da radim na obogaćivanju sebe same. To što sam ja u tom trenutku prihvatila jeste da je Božije određenje da ja nemam supružnika ni djecu je zapravo isto tako dio vjerovanja, nikako nije značilo da sam izgubila nadu u život, u radost, ili da ne daj Bože ne vjerujem. Ja sam samo rekla elhamdulillah šta god da je.
Isto kao što ljudi godinama rade na tome da dobiju dijete i ono se ne dešava, zaista razumijem tegobe iza svega toga, ali zašto bi onaj par koji odustane uz elhamdulillah bio smatran da je izgubio nadu i pao pod šejtanski uticaj, i smatran da je postao tužan do neprepoznatljivosti. Šta ako se i dalje raduju životu? žive? vole se? idu dalje? “estagfirullah gledaj ono dvoje, nemaju djece, a smiju se.” Ja i?
Šta ako tako treba da bude kao tvoje iskušenje koje ti trebaš da prihvatiš objeručke? jer licemjerno je prihvatati samo kad se lijepe stvari dešavaju da su od Boga. Možda je samo problem u uglu posmatranja stvari. Šta ako stvari nisu negativne, već zapravo tu da nas nečemu nauče? da zaradimo džennet?
Zašto je “jadna majko” kad vidimo nešto da se ne dešava ljudima što se smatra normalnim inače okej reći? meni je to jadikovanje na Božiju odredbu za tu osobu? zašto jad – ako je Allah odredio? ko si ti da ti je to jad? šta ako je to iskušenje koje će ta osoba da pobijedi i u džennetu dobiti daleko više nego što misli da može da dobije, što onda jadikuješ?
Ne mogu se sjetiti da sam ikad bila za Tita, samo eto kul je reći da mi pjesma imenu revolucionarna više nego ljigavo romantična.
Istog sam mišljenja i slažem se u potpunosti.
I ja sam, recimo, prihvatila da se neću udati, a drugarice uporno govore da ne trebam gubiti nadu. Razumijemo se.
Žao mi je zbog daidže… ❤️🩹
Ti si realistična osoba i pored toga imaš mnogo dublja shvatanja o Bogu i božijem određenju od većine. Nažalost, mnogo ljudi vrlo površno gledaju na stvari o kojima pišeš, a ima i tog nekog toksičnog optimizma koji viđamo sve češće na društvenim mrežama.
Ipak, nadam se da će daidži biti bolje, inshAllah, ali svakako se treba pripremiti i na mogućnost da neće.
jes!
Iskreno i meni ide to na kurac ti low iq govnari kad je nesto lose ovako onako onda se desava kao pod uticajem negativni sila,haj stfu cringe je.Jarane moj svima se desavaju lose stvari i dobre,biras odluke sama za sebe.
A vidi misu ja ti reko, jebajiga da sam musko ja bi te ozenila i djecu bi imali,imam i pare😁habibi come to norway pa cemo do bosne🤠
Da, apsolutno se slažem. Istog sam mišljenja, isto razmišljam. Samo imaš dublja shvatanja o Bogu od većine. Tako i ja mislim. Bila sam u situaciji u kojoj mi govore trebaš se nadati, a ja sam samo rekla prihvatam Božju volju ako tako treba da bude. Nakon nekog dugog vremena nadanja, shvatiš da je to možda Božja volja za tebe i da tako treba biti. I to je sve okej. Ne znamo mi najbolje šta je najbolje za nas.